Kapetan broda i mornari iz potpalublja

28.05.2020.

SCENOGRAFIJA
Brod – naša osobnost
More – život
Velika nevera – korona
Otok – lockdown

GLAVNI LIKOVI
Niko, kapetan broda – svjesni um
Ive, šef potpalublja – podsvjesni um
Potpalubni mornari – podsvjesni mehanizmi
Parole po zidovima potpalublja – uvjerenja, podsvjesni programi djelovanja
Nepoznati gost u pratnji kapetana - ?

„Zbog velike nevere, skrećemo sa zadane rute i sidrimo se na prvom otoku“ – glasila je nenadana zapovijed s komandnog mosta.
„Šefe, šta ćemo?“ – upita jedan od momaka.
„Ignoriraj“ – odreza šef potpalublja. „Drži kurs.“
„Ali, šefe!“ – u nevjerici će jedan očiti novajlija u utrobi broda, „pa kapetan je upravo posla zapovid.“
Ma da se nije tako zapanjeno zapiljio u šefa, primijetio bi on i podrugljive izraze lica oznojenih mornara koji su zajedno s njim ubacivali ugljen u brodske peći, kao i to da su jedan po jedan prestajali s radom jer su znali što slijedi.

„Udrit će ga“ – zadovoljno se smijuljio Ante, lagano se češkajući po licu po kojem je i njega šef onomad pošteno opalio kad se usudio napraviti nešto po svom.
„Pripast će ga do sedmog kolina“ – dometnu znalački Bepo kojemu više nikad nije palo na pamet da misli dok radi.
„Evo ga, sad će eksplodirat“ – Roko nije ni stigao završiti misao kad je u potpalublju prasnula bačva baruta:
„Koga mi slidimo?!“ – razdera se šef.
„Program!!!“ – svi kao jedan poskočiše i zaurlaše momci iz potpalublja.
„Kogaaa?!“
„Prograaaam!!!“ – još se jače zatrese potpalublje.
„A kad ga minjamo!?“ – kapljice sline frcale su mu iz ustiju dok je urlao.
„Nikaaad!!“ – urlala je vojska.
Šefove su oči svjetlucale crvenkasim sjajem dok se primicao malom od potpalublja, kadli se nad gornjim stepeništem otvoriše vrata. Snažna dnevna svjetlost gotovo zaslijepi posadu u tamnoj brodskoj utrobi.
„A ovdje žive i rade naši vjerni brodski radnici“ – govorio je kapetan dok se spuštao stepeništem u pratnji jedne osobe.
„O njemu san ti govorija“ – potiho će Marin i trznu glavom u smjeru nepoznata gosta. „Kažu da se prilipija uz kapetana i da ga ne pušća otkad se ukrca na brod.“
„Ma da nije doša nadzor?“ – brinuo se Peci.
„Garant je neki inspektor. Samo muči i postavlja pitanja“ – mrmljao je Roko naslonjen na lopatu.
„Doša sam, ma ne samo zafalit van na dosadašnjen virnom i mukotrpnon radu“ – započeo je kapetan objašnjavati svoj iznenadni dolazak – „već vas i nagradit višetjednin odmoron! Zato, polako, gasimo motore i pripremimo se za izlazak na kopno!“
„Jesan ti reka da će nas zajebat!“ – začuo se Marin kraj kotla.
„Potaracat će nas samo tako“ – ljutio je Peci. – „Bidna li mu majka.“
„E, e, državni je, državni!“– sam je sebi potvrđivao Roko i gledao mrko u nepoznata gosta, pa upita naglas: –„Jel nas to sad ukinilo, kapetane?!“
„Nikako!“ – okrene se kapetan prema mornarima. – „Zbog nevere koja se sprema, morat ćemo neplanirano pristat na otočju. Ujedno san, zahvaljujući razgovorima s mojin dragin goston, odlučija da ćemo, dok traje boravak u luci, obnovit potpalublje“ – zaključi zadovoljnim glasom kapetan, a onda priđe Ivi, svom vjernom pomoćniku, šefu potpalublja, pa ga onako muški, snažno potapša i prodrma desnicom po ramenu i krene čitati parole napisane po zidovima potpalublja.
Nikad ne gasi vatru! – glasio je najveći natpis.
Nema odmora dok traje plovidba! – kočoperio se s drugog zida još jedan snažan proglas kojemu su svakoga jutra prisezali mornari.
Požuri, požuri, odolijevaj svakoj buri! – glasio je omiljeni stih napisan preko sjeverne stijene.
Nikad dosta služit gosta! – čak je i motto mornara vanjske palube bio ovdje zapisan.
„Ive, Ive… Ma koliko li je samo prošlo vrimena otkako smo ih ovdi zapisali“ – s nekim čudnim sjajem u očima i još čudnijom intonacijom čitao je kapetan parole sa zidova, a onda se iznenada obrati svome gostu koji je sa zanimanjem promatrao parole pa reče: – „Evo ih, ovdje su sva moja uvjerenja. Ili, kako bi vi to lipo, knjiški kazali - moji najvažniji pokretači!“
Nekako je čudno zazeblo i presijeklo oko srca iskusnoga Ivu. Promatrao je svoga kapetana s kojim je projedrio po svim morima i neverama, i vidio da mu nije ni jugo ni konoplja ni vino ni bolest. I tek ga je sad uhvatio strah.
„Jel' ti šta otkrija?!“ – upita ga ispod glasa Ive, prekaljeni mornar, zapovjednik cijelog podpalublja, pokazavši očima na nepoznata gosta. „Samo reci i more će ga progutat.“
„Ne brini, Ive, sve je pod kontrolom!“ – mirnim će glasom kapetan. „Samo ćemo se ić malo odmorit vanka, i dok traje nevera, lipo ćemo uredit naš brod. Stavit ćemo i neke nove parole.“
„A e. I bojin se da je sve pod kontrolon“ – konspirativnim šaptom nastavi Ive. „Jel ti šta pritija? Oće l' te maknit?“
„Ne brini, Ive, on radi za nas i pomaže nan.“
„A jel se zna ko ga je posla?“ – nastavi Ive prečuvši kapetana.
„On će nan pomoć da još bolje uredimo unutrašnjost broda i da još više poboljšamo naše zadovoljstvo plovidbon“ – nastavljao je kapetan s nekim novim žarom u pogledu. Ma i boja glasa mu je bila drugačija.
„Oćeš reć da san jâ nešto skrivija?“ – još tišim glasom prozbori Ive, i uhvati snažnom ručetinom kapetana za nadlakticu, vodeći ga u stranu. „Niikoo!! Reci mi otvoreno, u glavu, ka brat bratu… Šta se ovo događa?!“
„Ive moj, ma sve je dobro“ – blagim glasom prozbori Niko i pogleda ga duboko u oči. –„Sve je dobro, ali može i bolje. Zapravo, ja ti više ne mogu ovako… jurit ka vitar. Želin se prominit! Malo stat vanka. Guštat... Sist. Odmorit… Razumiš?!“ – mirnim je glasom nastavljao dalje kapetan govoriti svome zapovjedniku potpalublja. „Vaja se i nama malo smirit. A i tribalo bi ovo ovdi malo popiturat, uredit, napisat ča god novijeg, pametnijeg“ – reče pa se osvrnu pogledom po potpalublju. – A i Bog nan je posla pravog čovika! Dođi, Ive, da te upoznan.“
„A i ko ti je taj?“ – krajnje nepovjerljivo će Ive.
„Ma, kad ti kažen, divan čovik. Da ga samo vidiš kako te prati, kako sluša, kakva samo ima pitanja…“
„Ma da te on ne vata?!“ – zapanjeno će Ive.
„Ajde, Ive, ne budali. Ne gleda te on kâ da bi te tija, već te sluša i pita tako da bi tí sēbe još više tija.“
„A Bože me sačuvaj tak'i. Ma, poludija si skroz. A jes l' ga pita za kog mu se čača borija?“ – nije se dâ iskusni Ive.
„Ma, Ive, naš je!! Skroz! Nego da te upoznam…
Ovo je…“


AUTOR: Borna Lulić
vrh stranice