15.05.2020.
Kad čitam novine ljutim se na negativno usmjerene bombastične naslove koji zvuče paralizirajuće, kao da je upravo taj scenarij jedini i totalni kraj svega je neizbježan. Ako smo podložni vjerovati svemu što pročitamo ili bar jednom dijelu, stvarno postajemo zabrinuti i ne usuđujemo se maštati, planirati godišnji, edukaciju, kupiti nove cipele, knjigu, što god. U glavi kreiramo bunker u koji ćemo strpati sve što posjedujemo i čekati da se ostvari najgora slutnja i da “ sve“ prođe.
Kako nećemo trošiti, u ekonomiji koji je bazirana na potrošnji, stvarno ćemo mi i većina drugih koja je povjerovala u strah zaustaviti kupo-prodaju. I tako će strah kreirati stvarnost koje smo se početno bojali. Kompanije prvo zaustave ulaganje u edukaciju i marketing. Čim se to dogodi kompanije pokazuju da su u modu preživljavanja, u defenzivi. Nema borbe, nema proaktivnosti, novih ideja, sve se odlaže. Odlaganjem se kreira prazan prostor. Sad zamislite što bi se desilo da ne vjerujemo u krizu, što bi bilo drugačije? Ali ne na razini pojedinca, nego na razini većine.
Poslovni subjekti se bunkeriraju i čekaju. Svatko se osjeća sam i nepovezan s drugima. Normalno je da ti kažu: „ Taj dio budgeta smo maknuli i do daljnjega nećemo ulagati u edukaciju.“ Nikoga nije briga kako će preživjeti kompanija koja se trenutno bavi turizmom ili organizacijom evenata ili poslovnom edukacijom. Svatko brine o preživljavanju, ne misleći kako smo svi međusobno povezani. Ne razmišlja se kako sinergijom promijeniti situaciju. Sad zamislite da svi ne vjerujemo u strah i da pomažemo jedni drugima shvaćajući da smo međusobno povezani i u međuovisnosti. Da li je to idealizam ili korak u razvoju koji još nismo dosegli?
Autor:
Spomenka Žepec
https://www.lq.hr/assessment-centar.aspx